Super domaćin u centru pažnje: kako svom domu udahnuti novi život nakon gubitka voljene osobe

Super domaćin Merijen iznenada se našla sama u kući koju su ona i njen pokojni suprug zajedno renovirali. Kako bi ponovo stala na noge, pokrenula je sopstveni biznis otvarajući vrata svog doma u Kaliforniji gostima iz cijeloga svijeta. Ispričala nam je kako je uloga domaćina dala novi smisao njenom životu i šta znači biti žena preduzetnica:

Osjećala sam da je za mene dobro ponovo imati ljude u kući i udahnuti joj život.

Kada sam izgubila Majka, preplavili su me osjećaj gubitka, praznine i tuge. Otišao je na operaciju u maju 2017. koja je trebalo da bude rutinska, ali došlo je do komplikacija i nije preživio. Četiri dana prije toga, slavili smo 26. godišnjicu.

Moja ćerka se preselila kući da bi bila sa mnom. Skoro godinu dana kasnije se odselila i odjednom sam ostala sama u kući.

Ne sjećam se konkretnog slučaja ili razloga zbog kojeg sam počela da ugošćavam. Nešto me vodilo u tom smjeru. A onda sam u septembru 2017. godine otputovala kod prijatelja u Oregon i rezervisala smještaj na Airbnb-u. Domaćin je bio divan momak i objasnila sam mu šta se desilo. Počelo je da mi pada na pamet da bih i ja možda mogla da počnem da ugošćavam.

Nakon muževe smrti, nije više bilo ni njegove penzije pa su mi prihodi bili znatno manji. Samostalno radim kao nastavnik, pisac i baštovan. Jednostavno, nijesam bila u stanju da se koncentrišem.

Mislila sam da je Airbnb izvor lake zarade. Ali to je posao. I naravno, kao žena koja živi sama, bila sam zabrinuta za svoju bezbjednost. Kupila sam brave za sobe za goste i svoju sobu, ali mislim da sam zaključala svoja vrata samo jednom kad se jedan čovjek prijavio u kasnim noćnim satima. Jedan moj prijatelj, koji je i sam domaćin, predložio mi je da napišem opis svog smještaja kako bih privukla ljude koje želim ovdje i do sada je to funkcionisalo. Možda je naivno, ali zaista vjerujem da su ljudi uglavnom dobri.

Ugošćavanje mi je pomoglo da više ne budem potpuni samotnjak. Zbog gostiju sam morala da čistim kuću i da budem jaka. Malo-pomalo čovek mora da stane na noge. Sve mi je to pomoglo.

Sjetim se Majka svaki put kad neko uđe u kuću. To me rastuži, ali mi istovremeno daje snagu.

Volio je da radi na ovoj kući. Bio je stolar. Kada smo kupili kuću 1995. godine, bila je uništena i trebalo ju je renovirati, a on je pretvorio u prelijep dom. Na neki način, osjećam njegov duh i njegovu energiju kada ljudi uđu u kuću i oduševe se drvenarijom.

Osjećam se veoma ponosno. Osjećam to za nas oboje. Divno je što to mogu da podijeli s drugima.

U početku, rekla bih gostima da sam nedavno izgubila muža. Onda, malo po malo, to više nije bila prva stvar koju sam govorila.

Osjećam se vrlo zahvalno na gostima koje sam dosad imala. Pošto živim u Santa Moniki, htjeli su da idu na plažu, na pristanište i da posjete Venis, tako da ih nijesam puno viđala. I dalje mi je trebalo mnogo prostora i tišine, tako da mi je to savršeno odgovaralo.

Povremeno bismo razgovarali uz šolju kafe ili sjedili na ljuljašci na trijemu uz čašu vina i povjetarac sa okeana. S nekim gostima mi je bilo zaista prijatno da razgovaram. To mi je bio podsjetnik da život ide dalje, koliko god to zvučalo kao kliše.

Jednom mi je gost bila jedna mlada žena. Nijesam spomenula da je Majk umro, ali možda je primijetila njegove slike po kući. Rekla mi je da je izgubila dečka nekoliko mjeseci ranije u nesreći. Tako da sam se našla u nevjerovatnoj situaciji u kojoj sam joj, osim smještaja, mogla pružiti i priliku da priča o svom gubitku s nekim ko je razumije. A za mene, ona je bila neko s kim sam mogla da razgovaram o Majku. Imale smo nešto zajedničko i to je bila čudesna podudarnost. Nakon toga smo razmijenile još nekoliko poruka. Možda se vrati, a možda i ne, ali naši životi su se na kratko povezali.

Kao domaćini, dijelimo prostor, ali ponekad dijelimo i mnogo više od toga.

Otvaranjem vrata svog doma, uspjela sam nešto da dam drugima čak i u trenucima kad sam bila na izmaku snaga.

Sada imam svoj biznis. I zaista bih mogla još mnogo toga da kažem o tome kako je biti sam svoj gazda i imati potpunu kontrolu nad tim kako vam se život razvija. Žena koja ima sopstveni biznis osjeća se zaista moćno.

Možda će ovo nekima zvučati malo previše metafizički, ali ima nečeg svetog u dočekivanju neznanaca. Kao domaćini, služimo kao vodiči umornim putnicima. A kad smo povrijeđeni, patimo i osjećamo se usamljeno, ta nas komunikacija i povezanost na neki način iscjeljuju.

Fotografije nam je ustupila Merijen